Vikend je, galama ne prestaje, a prostorijom odzvanja eho neiskorišćene dečije energije i previše pojedenih slatkiša. Dete vas nervira. Traži nemoguće. Svađa se sa bratom ili sestrom oko kompjutera. Osećate kako vam strpljenje nestaje, ne uspevate da se obuzdate i reagujete iznervirano. Dete odgovara još burnije i tako ulazite u tipično vrzino kolo kućnih konflikata. Na kraju dana, svi se osećaju umorno i iscrpljeno.
Zvuči li vam ovo poznato? Ako je odgovor da, verovatno se pitate: I šta sada?
Moja preporuka je da iskoristite upravo ove izazovne situacije i isprobate metodičku empatiju. Možda zvuči neobično, ali trenuci u kojima deca rastežu vaše živce do krajnjih granica jesu šansa za lični razvoj.
Šta je zapravo metodička empatija?
Empatija nije samo urođeno saosećanje koje neki ljudi imaju, a drugi nemaju. Ona je svesna sposobnost sagledavanja stvarnosti druge osobe sa njene tačke gledišta.
Većinu vremena skloni smo da druge slušamo isključivo iz sopstvene pozicije, umesto da pokušamo da razumemo njihov ugao gledanja. Da bismo to promenili, potrebni su nam jasna namera, trud i nova veština. Ta ključna veština je empatija, a dobra vest je da se ona uči i razvija.
Empatija prema deci počinje empatijom prema sebi
Da bismo mogli da razumemo svoju decu iz njihovog ugla, prvo moramo razumeti sebe na dubljem nivou. Tek kada osvestimo sopstvene mehanizme, možemo uspešno graditi most prema drugima.
Kako to izgleda u praksi?
Metoda u 4 koraka
Kada sledeći put osetite da u vama sve ključa i da ste na ivici da eksplodirate, primenite ove korake inspirisane psihofonetikom:
-
STOP! Zaustavite se
Prekinite automatsku, instinktivnu reakciju pre nego što je usmerite ka detetu. Umesto da vičete, promenite prostoriju. Idite u kupatilo ili drugu sobu i zatvorite vrata.
-
Izrazite reakciju telom, a ne rečima
Dozvolite sebi da izbacite tu energiju, ali tamo gde vas niko ne gleda. Umesto reči i vike, upotrebite telo. Izrazite to što osećate kroz spontani pokret ili gest rukama. Materijalizujte svoj bes kroz fiziku, van domašaja dečijih očiju.
-
Istresite to iz sebe kao patka kada otresa vodu
Napravite dva ili tri koraka u stranu i svesno istresite to iskustvo iz svog tela. Zamislite patku koja izlazi iz vode i jednim snažnim pokretom otresa sve kapi sa sebe – uradite to isto sa svojim rukama, ramenima i celim telom. Oslobodite se tog nakupljenog tereta, a zatim pogledajte u prazan prostor gde ste sekundu ranije izražavali svoj bes.
-
Osvetlite skriveni uzrok
Ono što ćete videti u svojoj mašti može vas iznenaditi. Možda ćete prepoznati sebe u stanju povređenosti, odbačenosti ili ignorisanja. Možda ćete uočiti sliku sebe iz mlađih dana i otkriti davno zaboravljeno sećanje. U tom trenutku dolazi do ključnog uvida: vašu burnu reakciju nije izazvalo ono što dete trenutno radi, već mehanizam na koji vas ta situacija podsvesno podseća.
Promena unutar vas menja odnos
Samo ovaj jedan, jednostavan korak uvažavanja sopstvenog stanja pravi ogromnu razliku. Kada se nakon ovog procesa vratite u dečiju sobu, vaše dete se verovatno nije promenilo – ono i dalje radi istu stvar. Ali vi ste se promenili.
Sada dete gledate novim očima. Njegovo ponašanje možda i dalje zahteva vašu roditeljsku reakciju i postavljanje granica, ali sada imate slobodu izbora. Više niste rob automatskog ponašanja. Možete nastupiti iz sasvim drugog ugla – pokazati detetu da razumete kako se oseća i doneti svesnu odluku koja vodi ka rešenju.
Razvoj empatije je proces koji se gradi postepeno. Pokrenite ga već danas, počevši od sebe.
(Tekst inspirisan učenjem Jehude Tagara, tvorca psihofonetike.)